David Maljković
Ovih dana
Galerija Nova, Zagreb, 21. 03. - 15. 04. 2006.
Video instalacija pod imenom ‘Ovih dana’ osim projekcije uključuje i desetak uokvirenih kolaža. Projekcija predstavlja dijalog što se odvija u automobilu parkiranom ispred nevjerojatnog zdanja talijanskog paviljona na Zagrebačkom Velesajmu. Replike koje međusobno izmjenjuje nekoliko mlađih ljudi zapravo su kolaži poznatih lekcija iz udžbenika za učenje engleskog jezika.
Taj motiv - korištenje replika iz udžbenika engleskog jezika - poslužio je svojevremeno kao osnova Eugenu Ionescou za ‘Ćelavu pjevačicu’, dramu što se uzima kao prvijenac teatra apsurda. Među malobrojnom je publikom na premijeri tog slavnog komada bio i André Breton, koji tom prilikom ushićeno izjavljuje kako je to upravo ono što nadrealisti cijelo vrijeme pokušavaju izraziti. Obzirom na njegove česte izjave kako nadrealizam nije samo oblik kreativnog izraza, niti samo način doživljaja svijeta, nego je cijeli svijet nadrealizam, kao bazen u kojeg je potopljen, moglo bi se zaključiti da je Breton u brojnim slojevima Ionescoova apsurda, pronašao i ono što je prepoznao kao karakteristiku tog vremena. Na koji se način David Maljković koristi praznim udžbeničkim frazama predstavljajući svoje viđenje ‘ovih dana’?
Vrijeme u koje smješta dijalog je vrijeme bliske budućnosti - 2009. godina. U pitanju su mladi ljudi koji lijeno, bezizražajno izgovaraju svoje replike. Lokacija je bivša - zagrebački velesajam. Sedamdesetih je godina prošlog stoljeća Velesajam predstavljao simbol prosperiteta i otvorenih mogućnosti tadašnjeg političkog sistema, a uvjetno govoreći, simbolizirao je i duh vremena već oblikovanih pokreta globalnih razmjera. S današnje perspektive gledajući, to je vrijeme imalo svoj identitet, svoje protagoniste, svoju generaciju. Maljković pripada slijedećoj generaciji. Slijedećoj epohi, slijedećoj etapi u općem razvoju. Uokvireni kolaži manjih dimenzija na zidu kraj video ekrana formom podsjećaju na oblik likovnog izraza konceptualnih autora ili grupa sedamdesetih godina. Napravljeni ručno, što odudara od digitalizacije doba prema kojem se odnose, poigravajući se uglavnom s geometrijskim, konstruktivnim elementima dotičnog paviljona, djeluju kao svojevrsni likovni proglasi. Na njima važno mjesto zauzima broj 2009, godina kad bi se Hrvatska trebala pridružiti Europskoj zajednici. Iako pojam ‘integracija’ u osnovi pripada političkom svijetu, istodobno simbolizira prekretnicu u svakom smislu. Koristeći likovnu formu što pripada prošlom vremenu, a motivom se odnoseći prema budućem, Maljković potcrtava dvije vremenske lokacije unutar kojih se uokviruje vrijeme stasanja njegove generacije.
Letargična izmjena replika, osim kao priprema za blisku budućnost, život u svijetu u kojem će nestajati različitosti i gdje će se govoriti istim jezikom, istodobno može značiti gubitak iluzije, kao natruha prošlosti, da je bilo kojim pokretom uopće moguće išta promijeniti, na išta uticati. Silni pokušaji prošle generacije mogu se, iz ove perspektive smatrati propalim, jer tu smo gdje jesmo, ne bismo ovako razmišljali da su oni u svojim namjerama uspjeli. Toj globalno pesimističkoj projekciji ravnodušnog prepuštanja silama općih političkih gibanja, Maljković suprotstavlja energiju koja dopire iz drugog izloženog rada, video instalacije ‘Again for tomorrow’. Jedan dio galerije pretvoren je u izložak/kulisu. Nepravilni rombovi, izrezani komadi knaufa poput patchworka prekrivaju zidove, eliminirajući kuteve, ostavljaju otvorenim samo televizijski ekran. Plohe različitih dimenzija, nepravilno raspoređenih prednjica i poleđina akromatskih tonova - prljavo bijela i boja ljepenke - čine apstraktan, pomalo kubistički i vrlo efektan dezen. Knauf kao materijal asocira na suvremenost, to je element konstrukcije, on nije zid nego surogat zida, praktični, podatni građevni nadomjestak. Izrezani oblici odgovaraju izdvojenim detaljima paviljonske građe na kolažima. Istodobno su u funkciji povećanog okvira televizijskom ekranu kao svojevrsnoj središnjici. Okvir ili parergon, kojem Derrida posvećuje velik dio svog teoretsko filozofskog istraživanja u ‘Istini o slikarstvu’, u Maljkovićevu slučaju nailazi na praktičnu primjenu. U karikaturalnoj zamjeni uobičajena odnosa slike i okvira, okvir sada razigranošću, dimenzionalnošću i općenito likovnošću preuzima ulogu estetskog nositelja, a slici ostaje tek uloga isporučitelja poruke. Svojim oštrim uglovima plohe kao nepravilne strelice upućuju na sliku, odnosno tekst što promiče ekranom. Tekst ima formu intimnog, dnevničkog zapisa u kojem autor razmišlja što napraviti sada, što izložiti, kako se predstaviti. Taj zapis ipak zadržava centralno mjesto, likovnost zidnog kolaža što je po svoj prilici proizašla iz rečenog razmišljanja, ostaje okvir samom tom razmišljanju. Na taj se način ishodište spaja s konačnicom, vrijeme razmišljanja ilustrirano predimenzioniranim okvirom slike postaje dio koncepta u kojem je tada moguće, kao centralno mjesto, predstaviti samo to razmišljanje, dakle početak. Niti okvir niti slika ne preuzimaju težište, kao što, prevedeno, nema odgovora što je prvo, sadržaj ili forma. Naravno, budući su i jedno i drugo, u tradicionalnom smislu suprotstavljene poluge, sada upregnuti u širi krug, a to je koncept i postaju poslušni elementi ironična poigravanja upravo tim osnovnim pitanjima.
Zidni se kolaž od slojeva građevnih elemenata proteže i na prvi dio izložbe - u prostor ‘Ovih dana’, pa osim što koristi vizualnoj povezanosti dva izložena rada, kao da povezuje i njihov smisao u jednu cjelinu. Jer ako iz prvog proizlazi rezignacija globalnog bezizlazja, u drugom se otvara mogućnost rješenja na individualnom planu. A to je upućenost na intimu, osobno razmišljanje kao ishodište i kao utočište. Još jedna zanimljivost - rad ‘Ovih dana’ nastao je 2005. godine, a ‘Again for tomorrow’ 2003. Dakle, slijedom ovog tumačenja, odgovor na pitanje stigao je prije samog pitanja.
Kao gosta izložbe Maljković poziva izraelsku umjetnicu Yael Bertana, koju predstavlja videom ‘Kings of the Hill’. U pitanju je dokumentarni snimak neobičnog relija - okupljanja najnovijih džipova koji se uspinju ili pokušavaju uspinjati pješčanim brdašcima na obali mora. Obzirom na velik broj prisutnih vozila očito je to vrlo popularna manifestacija ‘four-wheel-drivera’. Ne radi se međutim o bilo kakvoj utrci ‘off the road’ tipa, naime vozači ili jahači tih moćnih životinja ne utrkuju se, nego samo pokušavaju proći, za obična vozila, neprohodnim putem. Bez ikakvog komentara snimajući njihove pokušaje, autorica uspijeva predstaviti dojam besmislene demonstracije tehničkih dostignuća. S jedne se strane u daljini naziru oblici megapolisa, s druge - otvoreno more; element prirode i element društva tako čine gotovo mitološku kulisu toj apsurdnoj akciji. Da su u pitanju djeca, to bi bila zgodna igra, da je u pitanju prezentacija najnovijeg modela automobilske tvrtke, to bi bila uspješna propaganda. Očito je nažalost u pitanju mondenih hir dobrostojećih vlasnika pa cijela scena podsjeća na nadrealni prizor oblika dekadencije suvremenog doba. Dapače, pretpostavljajući perspektivu odozgora na vrzmanje velikih džipova po pješčanim dinama dobiva se dojam mravinjaka i mrava koji se bezvezno muvaju obavljajući posao kojem ne vidimo svrhe.
Automobil se kao motiv pojavljuje i u Maljkovićevu radu, pa iako su angažmanom njegovo parkirano vozilo i Bertanini svemoćni đipovi sasvim suprotstavljeni - u pitanju je suprotni predznak, ali i jasna pripadnost istoj formuli: praznini što dopire iz ponavljanja praznih fraza putnika u zaustavljenom autu odgovara pokušaj ispunjavanja te praznine besmislenim istraživanjem vozača tehničkih mogućnosti njihovih mašina.
Razmišljajući o fenomenu duha generacije, kojeg ponajprije izražavaju odnosno oblikuju njegovi glanogovornici, nameće se dojam kako je nemoguće razlučiti subjektivnu sliku senzibilnijih pojedinaca o vremenu u kojem žive od konkretnih parametara što ih to vrijeme sa sobom nosi. S druge strane, uzimajući u obzir etape generalnog razvoja, ili preciznije, promatrajući sam razvoj kao takav, moguća je pretpostavka kako je doživljaj kompaktnosti jednog vremena pomalo stvar prošlosti, kako smo pojedinačne epohe već odživjeli i kako sada, u današnje vrijeme, kad je novoj epohi nemoguće odrediti duh, kao da ih živimo pomalo sve odjednom. No, nisu li i prošle generacije imale sličan dojam?
