Primjedba o kreaciji.

Gledajući poetsku sliku, primjećujem da je sastavljena od dva različita elementa povezana međusobno artikulacijom logičkog reda. Taj je red uvijek poseban. Vrijednost slike ne leži u izboru tih elemenata, u njima samima. Zora, jesen, ljubav, nisu poezija više od pločnika ili šume, ‘šuma odzvanja po pločniku trajanja’, to je veliki stih. Nije čak ni mjesto to što je poetično. Nije čak niti smjesa (kao što su simbolisti vjerovali). To je akt autora. Ti elementi nemaju logično mjesto do te mjere evidentno da bi predmet usporedbe bio dovoljan duhu. Ostaje nešto neobjašnjivo u toj konjugaciji. Ali zajedno su predloženi kao logika duhu, jednako kao što i dvije stereoskopirane slike različito predstavljaju isti objekt. Duh uspostavljajući taj identitet stvara prostor (ili perspektivu). U slučaju poetske slike, za utvrditi logičko mjesto on kreira također i svemir. Smješta se odmah, i bez znanja, u svemir gdje je njegovo mjesto očito. Taj je svemir kompletan, iako ne objašnjen. Ne zna se čak ni da li postoji iako mu se podvrgava. Ili, preciznije, podvrgava se određenom po­našanju s obzirom na taj neodređeni svemir, koji u stvari i ne postoji osim kao jamstvo. Vrijednost poetske slike je vrijednost tog tajnog, skrivenog svemira a ne ona od elemenata ili njihova mjesta.

(Antoine de Saint-Exupéry, Carnets)

 

Feničanin Tridon, brodograditelj, nije se žacao ni zla ni dobra: ‘Katkad se ide na pučinu, katkad se plovi uz kraj. Glavno je ploviti valjano.’ U lupanarima i na pučini, kod gusara i mudraca, on je tražio samo tajnu plovljenja, hraneći se svačim poput goleme hobotnice. Ali zaustavljao se nije nigdje kao pravi sin bučne bludnice mora, koje vječno pokreće ljude. Tridon je smatrao da se brod mora izgraditi poznavanjem mora i da ga mora skoro oblikovati val sam.

(Andrija Bonifačić u knjizi o Paulu Valéryu)

više..