Kata Mijatović

Vidljivo / Nevidljivo

Galerija “Bačva” - HDLU, rujan 2007., Zagreb

 

Nijedan san, ma koliko apsurdan i nemoguć, nikada se ne gubi u univerzumu. Snoviđenje obuhvaća nekakvu glad stvarnosti, nekakvu težnju, koja obavezuje realnost, neprimjetno raste kao kamata, postaje postulat, dug koji traži pokriće. (Bruno Šulc, Republika snova)

Kata Mijatović dosadašnji je autorski opus tematski uokvi­ri­la bavljenjem snovima. Bilo predstavljanjem svojih osobnih, bilo korištenjem onih koje dobiva od prijatelja ili kolega; u performansima, izložbama ili pak on-line projektima, osnovni motiv uvijek su pokloni koje donosimo vraćajući se kući nakon kratkog boravka u gostima kod onostranih sebe.

“Želim naglasiti da smo kao vrsta, kao ljudska bića uvjetovani tom dvojnošću, da su u nama svjetovi iza svjesnog ‘ja’, iza racionalnog, u kojima prebiva golema potpuno neistražena psihička energija o kojoj ne znamo, i što je najzani­mljivije, ne želimo znati gotovo ništa.” (K. Mijatović, Zarez, 16. prosinca 2004.).

Našu je svijest, stoga, moguće doživjeti kao svojevrsnu opnu koja nas čini, čuva ali i brani pristup u ostale svjetove. Njenim ukinućem dolazimo u prostor u kojem energije drugačije kolaju, u kojem su one na neki nama nedostupan način povezane s drugima, pa ga čak možemo zamisliti i kao otvoreni bazen, veći od najvećeg oceana, u kojem sve te energije zajedno prebivaju. Bazen je to koji možda ima otvorenu liniju s nekim drugim, još većim bazenom. Nije nužno imenovati ga.

Trajno propitujući te dvojnosti Kata Mijatović ne/izravno se odnosi i prema korijenu umjetničkog poriva - a to je unu­tarnja komunikacija između stvarnog, mislećeg, racionalnog sebe i samorađajućih misli koje se ničime izazvane javljaju i predstavljaju kontakt između sebe i svega u sebi. Do kreacije dolazi onda kad se to prepozna važnim, to stanje kada racio biva nadvladan nečime što je sâmo izronilo iz dubina našeg složenog bića. Kad se zaključi da je to ono što pojedinac duguje sebi, ali ne samo sebi, nego i svemu u sebi. Boravak u snovima jest prebivanje u tim dubinama. Događa se da nemamo šifru za mjehuriće koji su se probili na površinu, drugi put nam ipak uspije na naš jezik prevesti krhotine kojima nas je ono nedostupno odlučilo nagraditi. (Pa čak ponekad nažalost i kazniti.)

Prevodeći svoj interes u galerijski jezik, Kata Mijatović se često služi karakterističnim izvedbenim elementima: vodom, ogledalom, dvostrukom slikom... Primjerice, kistom umočenim u vodu ispisuje tekst sna na zidu, bijelu košulju tijekom izvedbe namače u vodu koja se nalazi u velikom plavom loncu (njen osoban ‘prijenosnik sadržaja iz nes­vjesnog’), pa tek potom oblači. Jednom riječju, voda je prostor snova. Uronjenost je postojanje u drugom mediju. Iz njega izranjamo u stvaran život. To nam se događa svakog jutra, baš kao što nam se dogodilo našeg prvog jutra. Postojanjem u ovoj stvarnosti, snovi se raspli­njuju baš kao što i tekst ispisan vodom nestaje ne ostavljajući za sobom nikakva traga. Želeći predstaviti brojnost, preciznije bezbrojnost energija potopljenih u istom bazenu, u instalaciji Izabrani snovi stvarniji od stvarnosti (Galerija Karas, 2004.), ona koristi ogledala kao multiplikator slike - prostor ispunjava sušilicama za veš prekrivenim mokrim plahtama (čitaj: snovi drugih ljudi) koje ogledala umnažaju u beskraj. Nastojeći materijalizirati opnu, to jest granicu između svjetova, u nastupima se koristi dvostrukom slikom: uživo po­navlja radnju ispred projicirane snimke te iste radnje. Pred nama su dvije protagonistice, ona projicirana i ova stvarna. Promatrajući prizor dojma smo da je projicirana prešla malko i na ovu stranu, a stvarna da se na tren zatekla tamo. Tanka linija u kojoj se svjetovi dodiruju na taj je način proširena, postaje prostor kontakta, komunikacije, stvorena je iluzija da svjetovi prelaze jedan u drugog, a Kata čas da boravi u gostima, čas prima onu drugu sebe ovdje u goste.

Svjedočimo, dakle, izgradnji autorskog opusa na odbljes­cima onostranog, a provedenog postupkom montaže refleksija tamošnjeg sa slikama ovdašnjeg. Sklopove ponekad karakterizira repeticija - i poticaj i izvedba govore isto, na primjer u performansu Resume (MM centar, 2006.), u kojem autorica utovaruje hrpu ugljena u kolica da bi sadržaj istovarila tri metra dalje, radnja naravno podržana projekcijom tog istog posla. Tekst sna glasi: “Silazim u napušteni rudnik, tamo me čeka hrpa ugljena i kolica. Utovarujem ugljen u kolica i iznosim ga na svijetlo dana.”

Dočim je u slučaju video instalacije Vidljivo/nevidljivo naglasak na kontrapunktu, suprotstavljenošću teksta sna i prikazane slike oblikuje se poruka. U sredini okruglog izložbenog prostora postavljen je ekran (4 x 3 metra) na kojem je projiciran prizor prolaska gradom snimljen iz tramvaja u trajanju od petanestak minuta. Kadar je nepomičan i uzima vizuru putnika koji gleda kroz prozor u smjeru vožnje. Zatim u donjem dijelu ekrana počinju izra­njati slova teksta autoričina sna. “U snu silazim u mračni zadimljeni kafić i sjedam u kut na pod. Prilazi mi dječak. Debeo je i ima neobične, intenzivno žute oči - točnije oči boje zlata. Sjeda do mene na pod i vadi iz džepa svoje igračke. To su nekakvi minijaturni gradovi koje treba presložiti. Dok se igramo, neprestano zagledam u njegove oči. Iznenada, mirno mi uzvraća pogled. Gledamo se. Zlatna svijetlost njegovih očiju rasvjetljava prostoriju. Oči su mu nasmiješene, prijateljske - to nisu dječje oči.”

Tijekom vožnje tekst se pojavljuje i nestaje desetak puta. Ključan podatak na kraju ‘To nisu dječje oči’ uspravlja pitanje - čije su to onda oči? Budući zrače zlatnom svjetlošću, a osim toga su i prijateljske, zaključujemo da je njihovo porijeklo nadnaravno, ali i dobronamjerno. Informacija o vanmaterijalnom, van ljudskom suprotstav­lje­na je prizorima koje gledamo, a oni su posve stvarni, to jest ljudski. Dapače, svakodnevni, vrlo uobičajeni. Perspektiva kadra poduprijeta polaganim pojavljivanjem teksta sugerira ich formu: autorica se vozi tramvajem i promatra svijet, a san izranja iz dubina njena sjećanja (preciznije iz 1991. godine). Za razliku od većine dosadašnjih istupa, ovdje izostaje njen lik i glas, no unatoč tome svjedočimo njenoj prisutnosti, čitamo njen unutarnji glas, pratimo njen pogled. Uzastopno pojavljivanje teksta tumačimo sviješću o neprekidnom prisustvu onog nevidljivog u vidljivome, a či­njenicu da do njegove prve pojave dolazi tek nakon određenog vremena gledanja kroz prozor tumačimo vremenom potrebnim da unutarnji proces dovede do takva stanja svijesti. Simbol svakodnevnice međutim nije predstavljen samo prizorom na ulicu ispunjenu prolaznicima, nego se taj prizor odvija u kretanju. Do njega ne dolazi akcijom one koja gleda, njen je kadar miran. Taj detalj sugerira da čak i nepomični, mi neprestano putujemo, istodobno i kroz vrijeme i kroz prostor. U minimalističkoj predstavci iščitavamo osnovne elemente: prolazak, odnosno prolaznost, odnosno trajanje, kao nešto čemu nitko nije izuzet; osobnu perspektivu kao mogućnost što je svi imamo na raspolaganju; i komunikaciju s apsolutnim, u smislu metafizičke dimenzije ili mogućnosti prenesenog postojanja, koja ovisi samo o tome u kojoj smo mjeri na nju spremni.

U poziciji projekcione površine prisutan je odmak od uobičajenog, umjesto na zidu ona je u centrali prostora, svojom dakle situiranošću ona određuje taj prostor. Koji, u osnovi kružan, s tamnim svodom, no čije su granice jedva vidljive budući jedini izvor svjetla dopire iz prikazane slike, podsjeća na svemir. U sredini kojeg je projicirana snimka autoričina prolaska kroz svakodnevnicu. To, nadalje, upu­ćuje da u središnjem prizoru univerzuma, kao najveće moguće ideje o svobuhvatnosti, samo jedan život postoji, a to je naš, ali koji je okružen nevidljivom sveprisutnošću. Jednako kao i ostalim protagonistima stvarnog.

Elimincijom bilo čega osim tog ekrana maksimalizirana je njegova važnost i stvorene su okolnosti nužne za prijenos transcedentalnog iskustva. Oživotvoreno autorskim tretmanom ono reprezentira nas, našu važnost, kao i mogućnost kontakta s nama nepoznatom energijom u zajedničkom, neimenovanom bazenu.