Tomislav Antonio Gotovac Lauer

dodjele nagrade HDLU-a za životno djelo

Prateći zbivanja u suvremenoj umjetnosti posljednjih nekoliko desetljeća svjedočimo naročitom obliku isprepletenosti Gotovca lika i Gotovca autora. Polazeći od tog općeg dojma, pozornost privlači neobična igra riječi koja ovome slučaju daje dodatnu dimenziju - naime, nagrada za životno djelo dodijeljena je nekome tko gotovo da je cijeli život ugradio u svoje djelo. Nagrađujući njegovo djelo, struka zapravo potvrđuje njegov život.

Povezujući okvir ceremonije sa suštinom djelovanja njena protagonista taj događaj prepoznajemo kao konceptualan čin čiji se elementi spajaju upravo u tom trenutku, pa bi se jedino moglo zaključiti kako autorstvo tog čina potpisuju posljedice Lauerova prisustva na našoj sceni. Situaciju primanja nagrade Gotovac prevodi u kreativan izraz - svoju ulogu u protokolu pretvara u održavanje još jednog performansa. Ostajući dosljedan obliku svojih istupa u zadnje vrijeme, on drži kratak govor o smislu bavljenja umjetnošću, odnosno o odnosu njega samoga i umjetnosti.

Promatrajući medij performansa kao bitan dio njegova stvaralaštva, nužno je spomenuti kako je proteklih deset­ljeća Gotovac bio jedan od ključnih aktera u izmještanju galerijskih zbivanja na ulicu. Koristeći svoje tijelo kao glavno izražajno sredstvo, poruku odašilje gestom, akcijom, dakle dojmom odnosno imageom sebe u izabranim okolnostima. Akcije mu, između ostalog, karakterizira potpuna identifikacija s ulogom koju preuzima, najčešća su publika slučaj­ni prolaznici, a šokantnost ključno izvedbeno oruđe. Odnedavno, lokacije nastupa Gotovac seli u galerijski prostor i, ne prestajući šokirati svojom pojavom, slici pridružuje riječ. Stoga performativna teatralnost, od koje nikad nije bježao, poprima obilježje monološke predstave, a vizualne karakteristike njegovih izvedbi postaju platforma za držanje govora.

Uključujući govor u svoje nastupe, reklo bi se da Gotovac preuzima ulogu svojevrsnog umjetničkog, autorskog tribuna. Ta uloga u potpunosti proizlazi iz njega samoga, nadovezuje se na jasnu nit njegova života/djela i to iz više razloga. Ponajprije imajući na umu njegovu dob - sedamdesetogodišnjak Lauer govori o svemu, ugrađujući ogromno iskustvo isprepliće konkretne i univerzalne teme. Pasionirani poznavatelj cjelokupne filmske proizvodnje, protagonist i svjedok brojnih i bitnih umjetničkih zbivanja i prekretnica javno opravdava kuloarsku titulu ‘hodajuće arhive’ namještajući frekvenciju svog autorskog izraza na koordinate pripovjedača i tumačitelja. Nadalje, oni koji ga osobno poznaju, a takvih je vrlo mnogo, znaju da je sklon svakodnevnom govorenju, pa čak ponekad i prekomjernom, te nedvosmislenom izražavanju ljutnje obzirom na ljude ili okolnosti koje ga provociraju. Tim je važnije prepoznati kreativan impuls kojim on svoju svakodnevicu pretače u autorsko djelo, impuls kojim nezadovoljstvo, bijes ali i erudiciju kanalizira u zaokružen, kontolirani proizvod. Na kraju, opća činjenica da Gotovac najčešće nastupa gol sada dobiva paralelu u izravnom obraćanju općinstvu to jest verbalnom otkrivanju unutarnjeg sebe. Uzimajući u obzir da i sam kaže kako nije nimalo lako skinuti se, logično je pretpostaviti kako je još daleko teže gol izaći pred ljude i držati govor. Lauer međutim uspijeva, ne samo izaći gol i smisleno govoriti, nego biti i opušten u otežanim okolnostima, to jest spontan u samoj izvedbi. Sve to u potpunosti dolazi do izražaja u performansu pod imenom ‘Pranje’, izvedenom na Danima performansa u Varaždinu, 2005. Nastup posvećuje Mihovilu Pansiniju, autodidaktu ali i značajnom autoru eksperimentalnog filma. Posveta se, međutim, odnosi na dva plana - obzirom na Pansinijevo filmsko stvaralaštvo i inovacije koje filmaš Gotovac iznimno cijeni, ali i zbog Pansinijeve prave profesije - specijalist otorinolaringolog - koja uključuje neprestano rješavanje upalnih procesa, što je u simboličnoj vezi s temom performansa. Gotovac stoji gol u vedru s vodom. Polijevajući se i sapunajući govori. Oštar je, izravan, subjektivan i strastan u nabrajanju i opisivanju ljudskih prljavština, zastranjenja i zabluda, dakle nužnosti neprestana pranja. No bez obzira koliko se prepuštao ljutnji spram brojnih bolesti društva, gnojnih čireva povijesti i sadašnjosti, ta ga ljutnja ne zarobljava u gnjevne, patetične ispade. Mogućnost duhovitog otklona osvaja zadivljujućom slobodom kojom postoji u prostoru perfomansa. I budući nije u pitanju glumačka izvedba, tekst nije naučen napamet nego se u tom trenutku oblikuje, upravo je sloboda ključna riječ. I to ona unutarnja, nepatvorena, koja leži u zreloj spoznaji vlastitih mogućnosti, koja se naslanja na ogromno izvođačko iskustvo, sloboda nužna da bi umjetnički proizvod s oznakom ‘performans s uključenim go­vorom’ uopće smio biti izveden. Uz asistenciju iz publike Gotovac se potom briše zamata­njem u toalet papir koji bi ga u konačnici pretvorio u mumiju. Vrlo jasne poante, obzirom da postupak mumifikacije znači trajno očišćenje, odnosno eliminaciju kvarljivih elemenata u cilju dugotrajnog čuvanja tako obrađenog sustava, sustava koji u ovom slučaju uključuje i svijest i tijelo, dakle i Gotovčev govor i njegov lik. Što međutim ne uspijeva jer se toalet papir na mokrom tijelu kida, ali to Gotovca uopće ne smeta, on namiguje publici: nije bitno, shvaćate što je bila ideja, zar ne… Neočekivani problem, dakle, spremno koristi podsjećajući kako je sve tek predstavka, usputnom opaskom istodobno demistificira formu dodatno potcrtavajući temu: jer u tom se trenutku on sam pere od mogućnosti da ga zarobi nezadovoljstvo zbog neostvarene potrebe da ideju predstavi u optimalnom, zamišljenom obliku.

Sloboda u prepuštanju improvizaciji potvrđuje se i prilikom njegove izložbe pod nazivom ‘Glupi Antonio predstavlja’u podrumu Klovićevih dvora u okviru projekta ‘Intima’. Izložba uključuje video performanse u kojima on govori o sebi, konkretno o raznim razlozima nagosti u njegovim nastupima. Na otvorenju se Gotovac pojavljuje, naravno, gol, ali lica maskirana u klauna (genitalija također namazanih istim bojama). Situacija, međutim, neočekivano izrasta u performans davanja intervjua novinarima nekolicine televizijskih postaja. Na pojedina pitanja odgovara dužim govorima uživo, pred prisutnom publikom. Ti govori precizno uključuju okolnosti u kojima se događaju, medije kao čimbenike tih okolnosti, klaunovsku poziciju što podsjeća na dvorsku ludu koja sve smije reći, iz čega i proizlazi njegovo otvoreno prozivanje javnih osoba i pojava za koje smatra da ih treba raskrinkati. Dakle, suština je upravo davanje intervjua u okviru izložbe, a ne povodom nje. Izložba postaje background za govor. Ta mala, ali ključna razlika prošla je gotovo nezapaženo.

Na sličan, neprimjetan način Gotovac svoj performans prilikom preuzimanja nagrade kamuflira u prigodan govor. Jasan je tome razlog: odgovoriti autorskim izrazom na situaciju u kojoj se prima potvrda upravo takvih dosadašnjih istupa prirodan je potez čovjeka kojeg je takvo bavljenje slijedom interesa i strasti od koje nije mogao pobjeći (a zašto i bi?) i dovelo za ovu govornicu. Što ponovno potcrtava mjeru isprepletenosti laureatova života i djela.

Govor posvećuje trojici koji su mu bili važni, a to su Ante Peterlić, Zoran Tadić i Jerko Denegri. Prisutnima su spomenute osobe svakako vrlo dobro poznate kao što je i razumljiv razlog njihova izdvajanja. Na ovome mjestu Gotovac sada čini, rekao bih već karakterističnu pripovjedačku akrobaciju, odnosno preskok u drugu ravan, u drugi medij koji će mu u konačnici poslužiti kao platforma za preciznu poantu. Naime, tu trojicu međusobno povezuje i velika ljubav prema nogometu. Takvu sklonost, Gotovac nastavlja, dijelio je i pokojni češki pisac Bohumil Hrabal. Gotovac ga citira (smisao bavljenja umjetnošću, naime, Hrabal slikovito prevodi u svijet nogometa)… Prvo poluvrijeme, neriješeno, drugo poluvrijeme, neriješeno, prvi produžetak, neriješeno, drugi produžetak, neriješeno. Na redu su jedanaesterci. Bijeli okvir vratnica, bijela točka, lopta i ti. Lauer naglašeno ponavlja, bijeli okvir, bijela točka, lopta i ti. Taj trenutak, to je smisao umjetnosti, zaključuje Lauer citirajući Hrabala.

A zatim to prevodi u okvir samoga sebe i dodaje: ja i sudbina.

Odavno već Gotovac gol stoji ispred gola, usudio bih se dodati.