Glibert & George
JACK FREAK
Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, lipanj - srpanj 2010.
Na postavljeno pitanje: Što mislite o individualnom razvoju?, Gilbert i George sinhronizirano, u prvi mah sliježu ramenima, a zatim progovaraju gotovo istodobno.
Gilbert: uvijek postoje neki kompromisi.
George: zajednička je pozicija snažnija.
Moguće ih je to pitanje bar malo iznenadilo, no već, rekao bih, uvjetovani refleks pridonosi spontanoj koreografiji. Čim su izašli iz hotelske sobe oni su Gilbert & George. Odavno im više nije potrebno nikakvo dogovaranje (iako je nekakva međusobna signalizacija nedvojbeno prisutna) da bi reagirali sukladno obliku ponašanja i držanja kojeg su postavili kao ključan elemenat svog umjetničkog djelovanja. Taj im je alat do te mjere na raspolaganju da oni potpuno opušteno dočekuju bilo kakve okolnosti, prema njima usmjerenu aktivnost ili najopćenitije bivstvovanje. Kada prelaze ulicu, primjerice, na prvi je pogled vidljivo da ulicu ne prelaze prolaznici, nego Gilbert & George. Pokreti, mimika, geste, način govora, izbor teksta, sve je to odavno prostudirano, pronađena odgovarajuća rješenja, ali i više od toga, izmišljena je autorska, naročita metoda - njihova su imena istodobno i naziv te metode. Primjenjiva je na sve situacije, nemoguće je raspoznati njen početak i završetak, jer ih i nema, jer je postignuto posvemašnje brisanje razlike između autora i njihova djela. Manifestno objašnjavajući (jer svaka je njihova izjava zapravo ‘objava’) izbor ikonografske pozadine svog ‘imagea’, kažu da su se htjeli razlikovati običnošću, klasičnim odijelima naglasiti šarenilo konteksta, istodobno uspostaviti prepoznatljivu konstantu. Ne odstupajući ni za milimetar od te konstante, u koreografiju kojom naglašavaju vlastitu karikaturu utkana je samoironija, svaki njihov nastup stoga sadrži i dimenziju duhovitosti. Od prvog trenutka Gilbert & George djeluju kao lutke na koncu, no te lutke kao da su se u međuvremenu oslobodile onih koji vuku konce i djeluju autonomno, te s vremenom potpuno preuzimaju kontrolu. Što je, naravno, bio i cilj njihovih tvoraca.
Oživjeli likovi pokazuju se javnosti kao ‘Oživljene skulpture’, termin što u svakom pogledu, poput sličnog pojma ‘tableau vivant’, odgovara potrebi stručne recepcije za klasifikacijskim obrascem. No, ‘oživljeni’ se ne iscrpljuju u toj razini inovativnosti, nego je u pitanju tek jedan ‘layer’ znatno dimenzioniranijeg konceptualnog izuma u kojem su neprestano i istodobno prisutne dvije ključne značajke. Prvo: činjenica broja 2, najmanja moguća množina. Pojedinac to ne može izvesti, jer sve što se događa, prostor kojeg oni prvotno izgrađuju, a potom, već izgrađenog pokazuju ili primjenjuju temelji se na međusobnu odnosu, na jedan-naspram-drugog-konceptu. Naravno, s pripadajućim slikovitim, jasno čitljivim arhetipom - jedan viši drugi niži, jedan ima naočale drugi ne, isto a različito odjeveni, nerazlučiva igra jedinstva u dvojnosti. I drugo: to što su sami svoj proizvod. Njihove su pojave njihov kist, samim sobom crtaju sami sebe, a potom i sve ostalo: svakodnevnicu u kojoj kao autori/likovi postoje, cjelokupan realan svijet kojeg svojom naglašenom pojavom vrlo lako identificiraju.
Pa tako i njihove slike nisu ‘prave’ slike nego reprezent dvojnosti izražen kroz dvodimenzionalnu vizualnu formu. Oni ih nazivaju slike (‘pictures’), ali to nisu slike (‘paintings’), niti slike (‘images’). To su specifični kolaži koji, po potrebi koriste fotografiju, grafiku, boju, pod načelnim tematsko/formalnim okvirom situacije više od jednog. Minimalna razlika u polazišnom očištu stvara dvostruku perspektivu iz koje dalje proizlazi stilizirano umnožavanje bilo u detalju bilo u totalu: doživljaj ogledala, kaleidoskopa, Rocharove mrlje, ornamenta, arabeske ili multiplikacije riječi. Dvostruki pogled je temelj, on gleda u raznim smjerovima, zaustavlja se na općim mjestima ne brinući pritom na prisutnu opasnost manirizma. Naravno, jer mu je forma prvenstveno odgovorna unaprijed postavljenom konceptualnom načelu. Koliko god bila ponavljana ona se ne može iscrpiti jer ima za cilj uspostavu konstante. Koja, ponovo, služi kao metoda za komentar bilo kojeg konteksta.
Dosljednost im osigurava jedinstvenu poziciju, individualni je razvoj dokinuo ostale vrijedne autorske duete. Pitanje je što bi bilo s Iljfom i Petrovim da nisu tako rano umrli. No oni su se, kao i svi drugi slavni kreativni parovi, izražavali o nečemu izvan njih, dočim se Gilbert & George izražavaju samim sobom. Odnosno, služeći se vlastitim likovima kao materijalizacijom koncepta dvojnosti, obrađuju univerzalne teme.
Poznat mi je samo još jedan sličan slučaj, no budući sam osobno jedan od njegovih protagonista, nije na meni da govorim o poveznicama. S druge strane, to mi iskustvo olakšava prepoznavanje sinhronosti u njihovu odgovoru. Ne samo da govore u prvom licu množine nego tako i misle. U pitanju je jedan odgovor kojeg oni svaki svojom replikom prelamaju na dva dijela, ali ne samo formalno nego i suštinski jer se i radi o dvije etape.
Prvo je kompromis kojeg spominje Gilbert: uključivanje pojedinca u zajedničku platformu podrazumijeva gubitak vlastita identiteta. Također, izbor tematike je sužen, u obzir dolazi samo ono o čemu se moguće izraziti kroz kontekst dvojnosti (metodu) i dakle eliminira pojedinačne intimne motive. Bez obzira na vrlo sličan senzibilitet, koji ih je uostalom i postavio u isto predsoblje (zamišljam ga kao prostoriju pravokutna tlocrta s dvoja vrata na suprotnim stranama - iza jednih je apstraktan prostor svekolikosti, a iza drugih ovaj naš, kroz njih izlaze uobličeni artefakti i bivaju predstavljeni javnosti), ideja nakon ulaska ipak prolazi kroz dva identiteta i podliježe dvostrukom kriteriju. Svijest o tome, iskustvo odnosno doživljaj zajednička bavljenja čini oblikovatelje te ideje uvjerenijima u njenu vrijednost. To im daje subjektivan osjećaj prednosti pred pojedincem, o tome govori George.
No, postoji li nekakva realna prednost kreativne zajednice s obzirom na pojedinca? Postoji li uopće mogućnost usporedbe? Gilbert & George te su dileme odavno otklonili, ako su ih ikada i imali. Ne tiču ih se, njihove su putanje stabilne, poput dva satelita koji se vrte zajedničkom orbitom oko izmišljene planete. Iako su sami nategnuli katapult, sjeli u onu veliku žlicu i lansirali se, iako su sami i u osovini i na krajevima te vrtnje, sada gotovo bezbrižno, bez ikakva vidljiva napora kontroliraju brzinu, distancu i sve ostale elemente prolaska.
Međutim, to još uvijek i nije bitno različito od orbite bilo kojeg pojedinca. S druge pak strane, povijest ne pamti niti jednog pojedinca koji se toliko temeljito i dosljedno pretvorio u lik samoga sebe. Za takvu je trajnu avanturu očito potreban partner. Možda stoga što izlaganju vlastita lika dobro dođe još jedan takav lik, sličan ali ne isti, tada je podloga takva postupka čvršća, karikatura složenija. Kada stane jedan, to može biti u redu, ali kada stanu dvoje, stvari se same od sebe počnu događati, između njih uspravi se smisao, samim sobom već su proizveli značenje. Energija je prostrujila, koraci uhvatili ritam ili kao što kažu Iljf i Petrov kroz usta Ostapa Bendera: “Gospodo porotnici, led je krenuo!” Ili kao što je svojedobno izjavio jedan od nešto manje poznatih, no također legendarnih parova: ‘Nobody else was in that car, just two of us, laughing histericaly’. Ostvarenu je dovoljnost moguće multiplicirati beskonačno puta.
