Evelina Turković

OSVOJENA PODRUČJA - volumen 1

Kada sam prije nekoliko godina pozvala Borisa Greinera na suradnju u emisiji Triptih na Trećem programu Hrvatskog radija u kojoj se objavljuju likovne kritike aktualnih izložbi suvremene umjetnosti, on do tada nije bio napisao ni jednu likovnu kritiku. Iako je u to vrijeme bio već dosta napisao i objavio kao pisac, presudni za poziv na suradnju bili su naši razgovori povodom otvorenja izložbi na kojima bi se susretali

Tu bi se pokazivalo da on, ne samo da predano prati našu trenutnu likovnoumjetničku produkciju, redovito obilazi izložbe i sva srodna događanja, nego da pri tome i vrlo pažljivo promatra i temeljito promišlja ono što je vidio. Istodobno, kao urednici, bilo mi je zanimljivo iskušati kako će se u formi likovnog osvrta ili kritike snaći netko tko nema uporište u povjesno­umjetničkom backgroundu, niti mu je ambicija prosuđivanja djela prilikom pisanja primarna. Zapravo, nadala sam se da ću izvući određenu korist: da ću u emisiji dobiti nešto drugačiji pristup od uobičajenog likovno­kritičarskog diskurza, svjež jezik i neku osobitu metodu. Procjena je bila da u slučaju Borisa Greinera i nema prevelikog rizika: čovjek vješto piše, voli nadugo raspravljati o svakoj izložbi, ima svoja čvrsta stajališta koja ponekad i dosta tvrdoglavo brani, poznaje cijelu našu likovnu scenu, a i mnogo širi kulturni kontekst...

Kako se pokazalo, Greiner je 'osvojio područje', ali nije pri tome postao likovni kritičar. No, tu poziciju nije ni namjeravo zauzeti. Pišući o umjetnosti, i to onoj upravo izašloj iz ateljea, o onoj friško izloženoj javnosti od koje očekuje prve odjeke, Greiner je ostao dosljedno u svojoj prvobitnoj ulozi: umjesto da je prosuđuje i rezolutno valorizira, on je više od svega pažljivo promatra. Nastavljajući tu svoju promatračku 'djelatnost' skoro nepo­sredno na kreativni proces samih umjetnika, bez vremenskog odmaka koji će mu dati pros­tora da možda nesvjesno i nehotično usvoji moguća tuđa mišljenja ili dojmove, Greiner pažljivo njeguje svježinu vlasti­toga doživljaja.

Iako znamo da ne postoji nešto kao strogo objektivna likovna kritika, nego je to uvijek nešto razapeto /zapelo na pola puta/ između subjektivnog doživljaja i pokušaja smješ­tanja toga doživljaja u društveno-kulturni kontekst vremena i prostora, kod Greinera je ipak prevagnula ova subjektivna komponenta pisanja o umjetnosti. To u njegovu slučaju nije rezultiralo verbalnim izrazom koji bi bio nalik nekoj herme­tičnoj poetizaciji, nije to metajezik ni bilo kakva vrsta automistificirajućeg izraza. Upravo suprotno, Greinerovi tekstovi precizna su i jasna analiza vlastitog doživljaja. On jednako točno kao i ležerno razlaže ono što se njemu samo­me događa u susretu s umjetničkim djelom, osobni perceptivni i spoznajni proces glavna je tema njegova pisanja o umjetnosti. Možda je preciznije reći da Greiner prilikom pisanja prvenstveno promatra (i opisuje) sebe kako gleda/doživljava pojedinačno djelo, sa svim popratnim slobodnim asocijacijama... Ili, da je pisanje za njega proces verbalizacije kojim samom sebi razjašnjava proces percep­cije. Ili, da pisanjem razmišlja o svojem gledanju.

Greinerov pristup polazi, dakle, s pozicije učinka djela, s krajnje točke umjetničkog procesa. Što istodobno znači da djelo ne doživljava isključivo kao krutu činjenicu, nego prije kao pojavu koja se u doživljaju (njegovom ili nekog drugog gledatelja) oslobođa od statičnosti svoje tvarne (ili bilo kakve) pojavnosti. Djelo je izjednačeno s njegovim djelova­njem, važno je ono što nam ono čini, što nam je omogućilo da doživimo, razumijemo, osjetimo... Djelo je sam njegov doživljaj.

Kao što suvremena likovna kritika, koja i nadalje mora odrađivati društvenu ulogu posrednika između djela i publike, negira mogućnost uspostave jedinstvenih mjerila prosuđivanja i prema prilikama slobodno se služi metodama i znanjima ostalih humanističkih disciplina kako bi raz­gradila stroge granice formalistički usmjerene discipline, tako i Greiner izmiče toj vrsti odgovornosti. Utočište vlastita doživljaja, neopterećena formalnom analizom ili povijesnim referencama, osigurava mu stanje otvorenosti, mogućnost individualizirana pristupa svakom pojedinom djelu. Svako je umjetničko djelo pojedinačni slučaj, tako je i svako njegovo čitanje pojedinačno i osobno. Ne postoji univer­zalno ili zauvijek važeće tumačenje. Nema čak ni svima jednoznačne riječi. Tumačenje djela autonomna je djelat­nost povodom jedne druge autonomne djelatnosti. Inter­pretacija se tako pokazuje kao susret pojedinačnosti i specifičnosti, ovisna dakako i o trenutačnom rasporedu okolnosti njihova susreta.

I zbog toga je kriterij po kojem Boris Greiner piše prvenstveno kriterij osobne sklonosti i sukladnosti doživ­ljaja. Riječ je o kritici (u širem smislu riječi) koja se ravna prepoznavanjem i uživljavanjem. Iako analitička, ona ne nastaje u otporu prema viđenom, nego kao opis procesa razumijevanja i usvajanja. Greiner će zato radije pisati o samostalnom istupu jednog autora, nego o skupnoj izložbi, zanimat će ga umjetnici koji umjesto forme težište usmje­ravaju na ideju, oni umjetnici koji gledatelju ostavljaju više interpretativnog prostora, oni koji ne serviraju gotove predodžbe nego izazivaju gledateljev imaginativni potencijal ili oni koji traže gledateljevo sudjelovanje u bilo kojem smislu, umjetnici koji se manje bave usko estetskim i strogo formalističkim umjetničkim pitanjima, a više šire svoj interes u okolni svijet.... Zato Greinerove tekstove i ovu zbirku ne treba promatrati kao kroniku likovnog života određenog razdoblja, nego kao kronologiju njegova osobnog doživ­ljavanja likovnog kruga u kojem živi.

No, na drugom stupnju Greinerove vrste uživljenog pisanja izvire i ocijena opisanoga. Bez da je doslovno izrijekom iznesena, kada opisuje sam proces percepcije, ono doživljeno, Greiner ipak ispisuje i svojevrsnu posrednu valorizaciju. Ako je doživio nešto autentično, bilo koju vrstu uvjerljive ili nove spoznaje ili osjećaja, znači da određeno djelo o kojem piše ima svoj specifičan razlog u vremenu u kojem je nastalo. Ono je, znači, sadržaj vrijedan doživljaja. Greinerov tekst o umjetnosti, iako shvaćen skoro kao intimna djelatnost, kao refleksija osobnog iskustva koje nema pretenziju postaviti se u ulogu korektivnog regulatora odnosa na likovnoumjetničkoj sceni, ipak u određenoj mjeri zadobiva i takvu ulogu. Jer autentičnost doživljaja koji Greiner opisuje, posljedica je isto takve osobine umjet­ničkog djela pred kojim stoji. Ako je tamo ne nalazi, on će šutjeti. A to je, kako se slažu mnogi, najlošija kritika.